Neki autori ne pišu da bi nas osvojili ili prisilili, nego da nas kroz svoje riječi prizovu nazad sebi. Da razbiju iluzije i vrate nas na put istine i samosvijesti. Među njima je i Esad Papračanin Podrinjski, koji godinama ispisuje prozne i poetske tekstove koji nadilaze književnu formu, to su misaoni dokumenti jednog društvenog i etičkog uvida.
Njegovo pisanje nije namijenjeno da bi se svidjelo, već je poziv na odgovornost.
U vremenu kada je riječ izgubila svoju težinu, a emocija postala roba, Esad se opire tržišnim zakonima površnosti. On ne gradi rečenice da bi zabavio, nego da bi podsjetio: na osnovne zakone prirode, moralne refleksije, zakonski poredak, i ono što ih sve u osnovi povezuje, čovjeka kao nosioca savjesti.
Njegovi tekstovi djeluju na tri međusobno prožete ravni: emocionalnoj, filozofskoj i normativno-pravnoj. Emocionalni sloj izražava se kroz poetske slike Drine, majke i izvora, ne kao pukih ukrasnih motiva, već kao temeljnih arhetipova stabilnosti, čistoće i izvornog reda. Filozofski sloj ogleda se u pažljivoj i promišljenoj razradi ideja. Autor zaključke ne donosi naglo, već ih gradi s mudrošću onoga ko zna da je najteže ono što izgleda jednostavno. Konačno, pravni sloj, koji najjasnije svjedoči o autorovoj misli, jer Podrinjski nije pjesnik u klasičnom smislu, on koristi estetsku formu kao sredstvo za oblikovanje normativnog sistema, gdje tekst postaje ogledalo društvenog poretka.
U tekstu Tajna izvora, Esad ispisuje rečenicu: “Nema cvjetanja bez proljeća, a ni snažne države bez pravedne sprovedbe Zakona. Država je najveća, najsvetija nagrada društvu i zajednici.” Ova rečenica, koliko god lirskom djelovala, u sebi nosi čitavu filozofiju prirodnog prava.
On podsjeća da sve što gradimo kao instituciju mora biti u skladu s onim što prepoznajemo kao prirodni poredak stvari, bilo da je to majčina šutnja u boli, ili voda koja teče bez oholosti.
I upravo u toj analogiji između osjećaja i zakona leži vrijednost njegovih tekstova, oni su emocionalno-pravni akti.
Važno je primijetiti da Papračanin piše bez populizma. On ne traži sljedbenike, već savjest. Njegovi tekstovi ne pozivaju na bunt, već na razum. Nema u njima uzvika, nema ideološke zapaljivosti, postoji samo odgovornost. Prema jeziku, prema zemlji, prema onome što nazivamo zajednicom.
Kao njegov prijatelj, ali i kao čitatelj koji ne pravi kompromise s intelektualnim standardima, mogu reći da su ovi tekstovi dragocjeni upravo zbog toga što ne traže pažnju, nego značenje. I zbog toga što nas ne usmjeravaju da se divimo autoru, nego da preispitamo sebe.
Ova zbirka eseja i stihova, koju imate pred sobom, nije zbirka tekstova. To je zbirka opomena, pokušaja pomirenja sa sobom, pokušaja da se riječima uspostavi red koji više ne prepoznajemo u stvarnosti. To je zbirka koja, jednom kad se pročita, ne ostavlja trag na papiru, nego u načinu na koji ubuduće čitamo svijet.
Zato ovaj tekst ne pišem da bih pohvalio prijatelja. Pišem ga jer vjerujem da njegovo pisanje zaslužuje mjesto u javnom prostoru. Ne samo zato što je vješto, nego zato što je odgovorno. A odgovornost je danas najrjeđa vrlina u izražavanju.
Primjedbe
Objavi komentar